Kao prvo, pobrisati ću Vedranov komentar da ne ispadne da najavljujem samoga sebe. Jer svi znaju da nisam tašt. Jel tako?

Ovog ponedjeljka smo imali stvarno poseban sastanak. Po prvi puta su nam došli gosti iz bratskog kluba iz Ljubljane. To su redom bili (zvuk bubnjeva, uživite se malo): Melita, Igor, Uroš, Matej, Dragan i predsjednica njihovog kluba – Katarina. Trebao je doći još jedan član, ali navodno je zaboravio osobnu i pasoš pa su ga ostavili prije granice…navodno (ako nešto dopluta Savom…).  Ja osobno nisam imao nikakvo očekivanje, a i bolje je da je bilo tako jer se inače ne bi tako ugodno iznenadio. Odmah u startu su pokazali da su otvoreni, susretljivi i srdačni. Prvo smo ih odveli na kavu da se malo ugriju i odmore od puta i tu nije bilo neugodne tišine, reda-radi pitanja i sl. Kao da to nije bila situacija da se prvi put vidimo. Nakon ćaskanja i upoznavanja otišli smo do kluba gdje su dva vilenjaka noć prije pripremila sokove, slatkiše i grickalice. Oni su nam kao poklon donijeli čokoladu, ne to je bila čokoladetina (sad zbog njih moramo izmisliti novu riječ u hrvatskom jeziku) i meni nije jasno kako su je donijeli preko granice bez onog prometnog trokuta na njoj. To se tjedan dana neće moči pojesti  (ili jedan dan ako se pita ženski dio kluba).

Što se samog sastanka tiče, Slovenci su hrabro prihvatili tri uloge – govornik Matej, brojač poštapalica Uroš i ocjenjivačica govora Melita. Hrvatske boje su branili Vedran kao Toastmaster (ujedno i el prezidente), moja skromnost kao generalni ocjenjivač, Bruno kao voditelj tema za okruglim stolom (i potpredsjednik za edukaciju, da je on ministar obrazovanja ne bi bilo blokada na fakultetima i svi bi imali I-Phone), Marko kao mjerač vremena/kamerman, Nikolina kao ocjenjivačica govora, Ivica kao govornik i šlag na kraju s jagodom na vrhu – Irena kao gramatičarka.

Prvo nas je Bruno dobro zagrijao s temama za okruglim stolom. Kako smo krenuli s tim temama mislim da bi trebali uvesti na kraju svakog mjeseca nagradu za najboljeg voditelja tema za okruglim stolom, no nisam siguran tko bi to trebao pogurati (kh,kh, Vedran, kh, kh). Saznali smo da iduće godine dolazi nova grickalica u Hrvatski – čoko smoki. Saznali smo nešto o umjetnosti (znam da su momci pozorno slušali…ili sam to bio samo ja). Saznali smo kako je to kad imaš dobro šefa i zašto Slovenija nije ništa bolja ili lošija od npr. Bahama. Kako ljudi na cijene dobru umjetnost, nagradu je osvojio naš gost Dragan koji je stvarno lijepo odgovorio na pitanje – sve čestitke i neka ti to bude poticaj za dalje.

U drugom djelu sastanka smo imali dva govora. Da su naši političari slušali Ivicu, bolje bi ispregovarali poglavlja s Europskom Unijom i danas bi bili u elitnom društvu s Grčkom, Italijom, Portugalom, Irskom i drugom europskom kremom. U drugom govoru našeg gosta Mateja, naučili smo kako odrediti koji zadaci su nam važni, a koji ne. Isto vrijedi i za prijatelje na fejsbuku i zato by, by Jessica Alba.

I sad dolazi dio na koji sam ponosan – ocjenjivanje govora. Moj tim je to odradio f-e-n-o-m-e-n-a-l-n-o. Prvo su ocjenjivači dali stvarno iscrpnu ocjenu s pregršt kvalitetnih sugestija. Za Nikolinu znam da je super ocjenjivač, a Melita je potvrdila svoju prekograničnu reputaciju. Uroš je počeo brojati poštapalice već u kafiću kako mi se čini. Nitko mu se nije provukao što je stvarno sjajno. Marko je uspio sa samo dvije ruke štopati vrijeme, paliti semafor, upravljati kamerom i tu i tamo potegnuti iz ploske (vidio sam te, mogao si i nama ostaviti malo). Kada je došao red na Irenu, uzeo sam kemijsku i papir da se malo opismenim. Onaj jedan put što sam je slušao kao gramatičarku je bilo dovoljno da razmislim prije nego što složim rečenicu u njenom društvo. Šalu na stranu, jako je korisno imati dobrog gramatičara u klubu… ili ćemo svi pričati kao Bandič, Kerum i Bebić, kuiš.

Na kraju sastanka smo ostali dovršiti grickalice i sokove i onda su naši gosti izrazili želju da vide centar. Da se ne izgube u bespućima našeg velegrada, ja i Vedran smo odlučili preuzeti ulogu vodiča. Nakon posjeta jednom fast-foodu, šetnje Zrinjevcem na ugodnih +1 i pozdrava Banu, smjestili smo se u jedan kafić u Tkalči. Jedno od boljih kuhanih vina koje sam pio. Kako se bližila ponoć, krenuli smo prema svojim domovima prije nego što se njihova vozila pretvore u bundeve (inače bi mami morao ujutro objašnjavati što šest Slovenaca radi u našoj kući).

Na kraju, mogu zaključiti dvije stvari. Prva je da je ovo početak jedne lijepe tradicije i stvarno se nadam putu u Ljubljanu čim malo zatopli. Druga stvar je da ostaje žaljenje što nismo imali više vremena za još par govora i dulje druženje u gradu. Ali nadoknadit ćemo to drugi put.

S.L.